logo mob

logo datum

logo datum

T Logo 3c p DE
logo filmofeel 2017

app store ikona google play ikona

Prijavi se na newsletter

 
Potvrđujem da sam pročitao/la i prihvatio/la
Izjavu o zaštiti osobnih podataka.

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Za ona dobra stara vremena: Uspješan prikaz mladenačkog života ranih dvijetisućitih!

Rijedak je film koji gledatelju omogućuje upravo onakvuvrstu zabavei onakvo uživanje kakvo omogućuje film Eduarda Galića Za Ona Dobra Stara Vremena – samo jedan od nekoliko premijernih hrvatskih filmova 65. Pulskog Filmskog Festivala. Film je nošen fantastičnom glumom i fokusiranom režijom koje mu daju boju i život – atmosferu i pristupačnost (a pogotovo mlađoj publici) kakvu je osvježenje vidjeti na ovogodišnjoj Puli.

Osvježenje je upravo vidjeti film kakav se drži podalje od praznih holivudskih uzora ili filmskih tema kao što su uzimanje skupih droga, neprekidno partijanje u elitnim prostorima ili poetična nesigurnost glavnih protagonista u pronalasku svojeg jedinstvenog životnog puta. Činjenica je da ne posjedujemo sviniz obiteljskih vinograda kao ogroman izvor zarade i da nismo svi iznenađujuće uspješni grafički dizajneri pakiranja za mačju hranu kojima je kokain dostupan na svakom uglu, u svakom trenutku. Upravo je zbog toga Za Ona Dobra Stara Vremena daleko bliži mladim ljudima (bez obzira što je smješten još u 2002.) nego većina filmova koji su obilježili hrvatsku produkciju u proteklih par godina.

Naime, u središtu filma dvojica su prijatelja u svojim ranim dvadesetima – Hrvoje (Marko Petrić) i Borna (Karlo Mrkša) te razvoj njihovog odnosa s obzirom na dva različita pogleda na svijet – dok jedan brani čistu te istinsku emociju, poštenje i život čija su pravila tu ne kako bi nas ograničila već usmjerila ka nečemu većem, drugi zastupa isključivo potpunu slobodu kao da gotovo ništa nije bitno i kao da su posljedice tek apstraktan pojam koji na nas nije primjenjiv - također se redovito oslanjajući na tadašnje stanje u državi. Film je zanimljiv prozor u mladenački život Zagreba početkom dvijetisućitih godina koji prati jednu specifičnu generaciju mladih ljudi u vremenu društvene i ekonomske tranzicije. Film obogaćuje red šarenih, no prilično poznatih i bliskih likova vođenih iznimno talentiranom postavom glumaca počevši od mladih Petrića i Mrkše pa sve do glumaca poput Ksenije Pajić, Miljenka Brlečića i Mustafe Nadarevića. Redatelj Eduard Galić dopustio je svojim glumcima da u velikoj mjeri surađuju, predlažu i intenzivno rade na svojim likovima što se vidi i izuzetno odražava na realnoj i doista uspješnoj glumačkoj izvedbi.

Radnju obilježava brza dinamika, ponajviše početkom filma, a s kojom se kasnije ipak malo manje uspješno nosi. Paralelni razvoj likova i nekoliko priča naših glavnih protagonista možemo predstaviti kao niz raspletenih niti za čiji spoj u cjelovito klupko predano navijamo tijekom trajanja cijelog filma, ali krajem ipak možda dobivamo tek nekoliko nespretno svezanih čvorova. Iako relativno zadovoljavajuće, priče naposljetku djeluju kao da ipak zaslužuju bolje dramaturško rješenje. Borba s ovakvom dinamikom i gomilanjem priča rezultira u općoj nekozistentnosti i scenama koje nam djeluju nepotrebno ili nasilu ubačeno – ovim misleći na akcijsku scenu pred sam kraj filma koja među ostalima jednostavno djeluje kao razočaravajući višak.

Za Ona Dobra Stara Vremena filmska je ekspedicija s kojom se lagano poistovjetiti i koja vrlo uspješno obrađuje teme životnoga raskrižja, mladenačke neodlučnosti i sazrijevanja odgovornosti bez da djeluje daleko, pretenciozno ili nezanimljivo te upravo zbog toga zaslužuje biti nazvan jednim od uspješnijih hrvatskih naslova 2018. godine.


Podijeli ovaj članak:

1491 Hits

Aleksi - Izniman debitantski uspjeh mlade redateljice!

U filmu se (kao i drugim umjetničkim medijima) nerijetko ponavljaju teme o kojima autorima, čini se, nikad nije dovoljno govoriti, motivi koje nikad nije dovoljno prikazivati i priče koje nikada nije dovoljno ispričati samo jednom. Ako ste nešto već vidjeli ili čuli, ako je neka rečenica već izgovorena, slika prikazana, obrađena nebrojen niz puta, šansa je da će uključivanje te rečenice, interakcije ili akcije u vašem radu napraviti tek mali skok, a brzi pad u očima promatrača kao samo običan klišej.

Aleksi je debitantski film redateljice Barbare Vekarić koji je svoju premijeru dobio upravo na 65. Pula Film Festivalu. Zamislite Aleksi (Tihana Lazović) kao modernu dalmatinsku Emmu Bovary – neodlučnu ženu iz imućne obitelji naizgled nezainteresiranu za sve što život ima za ponuditi, a lijek za dosadu i utjehu pronalazi upravo u muškarcima – čak trojicom njih. Goran je glazbenik, loš pjevač i mladić naravi sličnoj onoj naše Aleksi. Christian je fotograf iz Amerike s kojim glavna junakinja dijeli interese, ali njihov odnos ne skriva previše strasti kao primjerice onaj s Goranom te u srži djeluje daleko nevinije. I naposlijetku Toni, bogati razvedeni stariji muškarac, ljubitelj mlađih žena i skupih droga koji se boji vezanja – baš kao svaki playboy njegovog tipa. Aleksi je izgubljena negdje između navedene zabave s muškarcima i dosade, udovoljavanja miljenički nastrojenom ocu i razočaranoj majci te neplodne potrage za samom sobom. Izgubljena je savršena riječ za ono što Aleksi jest baš kao i njezin film – izgubljen.

Ono što nedostaje Aleksi je u potpunosti originalan scenarij. Kako radnja odmiče sve je češće da film uspijeva prikazati nešto originalno, nešto uobičajeno u našim svakodnevnim životima, ali tek iznimno rijetko prikazano na ekranu – dok bi već u idućoj sceni neki isfuranikomad dijaloga ili tipični pokušaj imitacije američkog indie filma srušio jedva sagrađenu kulu originalnosti. Upravo je scenarij glavni problem Aleksi zbog kojeg se popriličan glumački talent te vizualno iznimno atraktivni kadrovi i snimanje jednostavno gube radi nemogućnosti potpune imerzije u samu radnju. Takav scenarij također doprinosi nestvarnosti radnje, a najbolji primjer toga je katarza na kraju filma koja djeluje kao nasilu uguran komad slagalice na u potpunosti suprotnu stranu cijele slike, a između kao da nešto fali.

Ono što film ipak radi iznimno uspješno je simpatičnost – simpatičnost mjesta radnje, simpatičnost likova, simpatičnost njihove interakcije te poneka pametna ili dosjetljiva izmjena unutar dijaloga. No, je li simpatično dovoljno? Čini se da film nije ni ciljao na nešto više. Redateljica Barbara Vekarić naglasila je kako je htjela napraviti feel good film što je zapravo i uspjela. Scenarij na stranu, Aleksi je izniman debitantski uspjeh mlade redateljice – lagan je za gledati, nezahtjevan za pratiti, a likovi su tek dovoljno komplicirani da se ne moramo previše naprezati oko onoga što sami osjećaju, ali da se nakon projekcije filma ipak osjećamo kao da smo ih u potpunosti proživjeli.

Podijeli ovaj članak:

1212 Hits

T Logo 3c p DE

logo filmofeel 2017


app store ikona google play ikona

Prijavi se na newsletter

 
Potvrđujem da sam pročitao/la i prihvatio/la
Izjavu o zaštiti osobnih podataka

14 Festivalskih lokacija

image
predsjednica hr

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu

pulaplus